Često se pitamo, naglašava južnoafrički borac za slobodu Nelson Mandela: "Tko sam ja da budem sjajan, nadaren i osobit?" A mogli bismo se upitati: "Tko sam to ja, da ne bih bio?"

Naš najdublji strah nije to da smo nedostatni ili nepotpuni.

Već da smo beskrajno moćni.

Naša nas svjetlost, a ne tama, plaši najviše od svega.

Pitamo se: "Tko sam da budem tako sjajan, nadaren i osobit?"

Zapravo bismo se trebali upitati: "Tko sam to ja, da ne bih bio?

Božje sam dijete.

To što glumim da sam beznačajan, svijetu nije ni od kakve koristi.

Nema nikakve mudrosti u tome da umanjujem vlastitu vrijednost.

Rođeni smo da bismo očitovali božju snagu u nama. Ne samo u nekima od nas. U svima nama.

Svaki put kad dopustimo vlastitom svjetlu da zasja u punom sjaju, otvaramo prostor drugima da učine isto.

Kad se osobodimo vlastita straha, naša prisutnost oslobađa druge.

Izvor :  Iz govora Nelsona Mandele

Preuzeto s web stranice "Via positiva"

P.S : Nakon čitanja ove priče shvatila sam da je većina nas u životu sputana i zakočena strahom od USPJEHA, a ne strahom od neuspjeha (njega bolje poznamo i lakše se nosimo s njim, zar ne ??).

Onda sam zastala… i shvatila da nam treba samo mrvica hrabrosti i volje… i strah je već otpušten. Još samo treba onu prazninu gdje je prije obitavao strah napuniti nekim drugim podržavajućim uvjerenjem (naprimjer razmišljanjem da za Uspjeh i Sreću ne moramo čekati 150 godina, jer nam je sve dostupno ODMAH)... I evo nas već… koračamo čizmama od sedam milja (kako kaže priča), ili letimo... Samo Nebo je granica !

Katkad se trebamo podsjetiti na onu Istinu da se od nas "traži" SAMO da budemo sretni i da volimo... A kad se stvari tako postave, onda je logičan zaključak da nam je DUŽNOST napravit SVE što možemo, a ne manje od toga. Ako ne samo zbog sebe (jer nekima je veći problem dati Sebi nego Drugima), onda zbog drugih, kojima bi Mi Takvi mogli više bit katalizator njihovom rastu. Jer sve je razmjena :))

Larisa Malin Mravunac